ARHIVA
2017 2016 2015 2014 2013 2012 2011 2010 2009 2008 2007 2006 2005 2004 2003 2002
  |   2017  |   POČETNA  |   EN
Press / izbor
Goran Škofić - Najviše me fascinira moć montaže

Marko Golub


/ Pred sam razgovor s Goranom Škofićem razočaralo nas je otkriće da je riječ o samo jednoj osobi, koliko god nas je kao medijske naivce njegov prošlogodišnji nagrađivani ciklus "Corpus" uvjeravao u suprotno. /

U toj nekoliko puta prikazanoj seriji radova gledali smo Škofića kako u mnogo prvih lica jednine natjerava golf loptice u rupe, vježba u teretani šest ili sedam puta bolje nego što bi činio sam, i aplaudira nam s ekrana barem kao jedna puna dvorana. A dok smo razgovarali nije imao na raspolaganju vrijednog dvojnika koji bi radio na užurbanom postavljanju njegove izložbe.

Goran Škofić je video umjetnik koji softverski manipulira slikom, ali i svojim vlastitim likom. Većina njegovih novijih radova ima peformativnu notu, u smislu da on sam igra protagonista ili protagoniste u njima, i trpi sve što autoru i njegovom softveru padne na pamet. Najnoviji rad, ili serija radova, nosi naziv "Bijelo" i bit će pokazana večeras u G-MK, na otvorenju koje počinje u 19 sati, a zatim sve do 6. studenog u istom prostoru.

Samostalnu izložbu u G-MK zaslužio je kao prošlogodišnji dobitnik Nagrade Radoslav Putar, koja mu je prethodno omogućila i šestotjedni studijski boravak u New Yorku. Između ostalog, bavi se i filmom, a potpisuje i nekoliko glazbenih videospotova.

Obzirom da radiš i muzičke videospotove, koliko je ta estetika i ta vrsta rada utjecala i na ovo striktno umjetničko djelovanje, odnosno na radove koje izlažeš u galerijama?

Pa, nisam ja baš u životu radio tako jako puno videospotova, ali moguće je da je ta estetika imala nekog utjecaja. Od početka, kad sam počeo raditi u mediju filma, pa onda i videa, zanimala me ubrzana ritmička montaža. Pogotovo je to prisutno u ranom radu "Kuća lutaka" i nešto kasnijem "Pilot 01". Najviše me je zapravo fascinira sama moć montaže - kako određeni snimljeni materijal možeš dovesti do potpuno nove forme. Primjerice, od lošeg materijala može se napraviti dobar film, ali i obrnuto. Što se tiče same estetike ili nekih njenih glavnih smjernica, možda je najviše utjecaja imalo iskustvo s grafičkim dizajnom i škola profesora Ivana Obrovca u Puli. Takva predavanja kakva je on nama držao u srednjoj školi, takvo nešto više nisam susreo nigdje na Akademiji.

Zašto korištenje vlastitog lika u većini radova? Jesi li to "ti" unutra, pa rad nosi i neki introspektivni aspekt, ili je protagonist tvojih videa naprosto svojevrsna lutka kojom manipuliraš te u njega ne treba upisivati tvoj identitet?

U svojim zadnjim radovima dosta koristim svoje tijelo, ali prije svega kao instrument. Koristim ga kako bih općenito objasnio ljudsko tijelo, kao biološko i društveno tijelo, tijelo suvremenog čovjeka. U tom smislu, to nije moj autoportret, već protagonist mogu biti ja, vi, ili bilo tko drugi. Kao sudionik ovog društva uzimam si pravo komentirati stvari, situacije i apsurde koji se događaju oko mene. Te stvari i ideje kanaliziram kroz svoje tijelo i prevodim u mediju videa. Proces je sljedeći: tijelo najprije snimam u koreografiji, recimo, performansa; zatim video manipulacijom stvaram video, i na kraju taj video stavljam u medij izložbe, odnosno galerije.

Da li je koncept za određenu seriju nešto što dolazi na početku ili na kraju? Nastaju li tvoji radovi tako da se vizualno i režijski prvo igraš sa nekom situacijom pa onda gradiš na tome i počinješ iščitavati određene teme ili ideje, ili je obrnuto?

Ma to je nešto što se rađa i nastaje. Bitno je dovesti rad od točke A do točke B, a postoji više pristupa. Neki umjetnici od prve moraju imati čisti koncept, i tek tada mogu početi nešto raditi. Kod mene je malo drugačije. Ja najprije imam određenu sliku o tome što bih htio raditi, koju zatim pokušavam rekonstruirati koristeći nekoliko ključnih elemenata, usput je idejno i uokvirujući. Konačno, uzimam kameru i snimam, a tu se često rodi posve novi materijal koji nadalje može biti indikator ili smjernica rada. Strašno volim način rada gdje nije sve unaprijed zadano, nego je barem dijelom i prepušteno slučaju.

U kakvom su odnosu različite sekvence, odnosno različiti video kanali, ciklusa "Bijelo"? Što oni sadrže pojedinačno, a što njihove pojedinačne "koreografije" povezuje u jednu cjelinu?

U prijašnjoj seriji video radova "Corpus" čovjeka sam stavljao u neke obične situacije i prostore, koji imaju izravnu vezu sa svakodnevicom. Ciklus "Bijelo" lišen je pozadine, očišćen od prostora i boje, i kreće se gotovo prema grafici, barem u širem smislu. Htio sam sve ogoliti i dovesti stvar na čisti sadržaj, dok je pozadina prepuštena mašti promatrača. Za razliku od serije "Corpus", gdje su svi radovi na različite načine govorili isto, u seriji "Bijelo" situacija je malo drugačija. Svaki rad ima priču za sebe.

Kakve su te priče?

Sve ih povezuje karakter koji izgleda kao da ne može kontrolirati svoje pokrete. Trebam samo napomenuti kako se tu ne radi samo o video radovima, nego ima i printeva, kolaža, dijapozitiva i audio kanala. U ovom trenutku zanima me kombinirati različite medije, stavljati sadržaj videa u druge kontekste. Nažalost, za ovu izložbu morao sam izbaciti dio radova iz čisto tehničkih razloga.

Izvor: 101 News, 18.10.2010.

NAGRADA  |   NATJEČAJ  |   UMJETNICI  |   ŽIRI  |   IZLOŽBE  |   TEKSTOVI  |   PARTNERI  |   YVAA  |   IZVORI  |          ©  2007.  powered by  
visit SCCA web pages
•  IMPRESSUM & PRAVILA KORIŠTENJA  •  KONTAKT  •  W3C CSS  •  W3C XHTML 1.0  •  DESIGN  •