ARHIVA
2017 2016 2015 2014 2013 2012 2011 2010 2009 2008 2007 2006 2005 2004 2003 2002
  |   2017  |   POČETNA  |   EN
Goran Škofić / Hibridne video slike i audiovizualne mutacije -
stilizacija svakodnevnih tjeskoba

Branka Benčić




Hibridne video slike (mogućnosti digitalne tehnologije) / Hibridni video radovi Gorana Škofića ukazuju na posljedice tehničkog razvoja i aspekte rada sa (pokretnim) slikama koje omogućavaju njihovu manipulaciju, mijenjanje i preoblikovanje. U povijesnom kontekstu, odnos umjetnosti, tehnologije i identiteta nije niti u jednom drugom mediju istraživan takvom dosljednošću i kontinuitetom, kao što je to slučaj s videom. U seriji novih radova Goran Škofić problematizira ono što kao da već predstavlja konstantu opusa ovoga mladog umjetnika - propitivanje autoreferencijalnih strategija u kojima kao osnovni (i jedini) motiv rada pozicionira vlastito tijelo, odnosno vlastiti lik, uz ispitivanje tehničkih mogućnosti digitalne manipulacije slike, dok poseban interes predstavljaju društveni aspekti i apsurdi svakodnevnice.

Škofićeve video vinjete strukturirane su kao loop, kombiniraju tehnike digitalne animacije, montaže i kolaža, sa snimanjem optičkim tehničkim napravama. Možemo ih smatrati kompozitnim slikama, terminom koji označava slike oblikovane od različitih elemenata, najčešće dobivenih digitalnom tehnologijom (digitalna fotografija, programi za obradu slika, 3D oblikovanje, stop-frame, motion capture...). U postizanju elemenata neobičnog kod sintetičkih slika ističu se mogućnosti manipulacije figurativnog realizma fotografije radi izražavanja opipljive stvarnosti, koja ostaje temeljna potreba. Čim se tijelo ili predmet unesu u računalo, moguće je jednostavno proizvesti najneobičnije kutove i najneočekivanije pokrete. Ako dosegnemo istinski realizam, tada ćemo ga se moći i osloboditi, odnosno napraviti lik koji čini najneobičnije stvari.

Hibridna kompozitna slika omogućuje stvaranje svijeta koji je istovremeno vrlo uvjerljiv i realan, dok je s druge strane nevjerojatan, poput vizija fobija, fantazama, noćnih mora, strahova ili tjeskobe, gdje su obrisi precizni i neobjašnjivi. Udaljeno od bazenovske koncepcije, ontološkog realizma fotografske slike, kompozitne slike nude redefiniranje našeg odnosa prema slikama razaranjem tradicionalnih orijentira poimanja realizma. Dok je uvjetni sporazum koji veže gledatelja moguć ako postoji pretpostavka da slika može ostvariti relaciju sa stvarnim, uz pretpostavke određene mogućnosti identifikacije.

Podsjećajući na Georgesa Meliesa, i pantomimu nijemog filma, ili pak nešto ranije kronofotografije, radovi Gorana Škofića, upotrebom crno-bijele slike i hibridnog zvuka, na neobičan se način približavaju arheologiji medija, vremenu kada su se slike počele pokretati. Škofić ritmički orkestrira vizualnost slike i pokrete posthumanog tijela montažnim postupcima, bliskim "vizualnom mucanju". U titravim prizorima i lomovima slike, scratch zvuku, pronalazimo karakteristike koje podsjećaju na početke filmske slike, uspostavljajući, uz podršku novih tehničkih mogućnosti digitalne tehnologije, vezu s poviješću pomoću medija. Prizori pokreta, koje je krajem 19. st. postigao Muybridge, kao i oni s početaka 20. st., evoluirali su u iluziju mehanički proizvedenog pokreta na kojemu se temelji kinematografija. Mehanicistička estetika kronofotografije "hvatala" je ono što je izgledalo kao diskretna sekvenca pokreta i pretvarala je u kontinuiranu radnju, a kinematografska je dekompozicija jedina mogla sintetizirati dinamičnu plastičnost modernizma. Tehnika i manipulacija, kod kronofotografije, u montažnim postupcima i začudnim rješenjima avangardnog filma, te u suvremenoj kompjutorskoj animaciji, imaju isto polazište i isti cilj, dati statičnom predlošku vremensku dimenziju koja se manifestira u pokretu. Vrijeme koje nastaje u tom vremensko-prostornom pastišu, vrijeme je simulacije, hibridno vrijeme.

Uspoređujući inovacije u umjetnosti s inovacijama u tehnologiji, Manovich sugerira kako je avangardistička vizija materijalizirana u softwareu računala, a razvijane strategije avangarde sada definiraju osnovnu rutinu postindustrijskog društva, vezuju se uz hiperprodukciju spektakla, a radikalna estetička vizija pretvorila se u standardnu kompjutorsku tehnologiju. Tehnike koje su pomagale gledatelju da otkrije društvenu strukturu ispod vidljive površine, postale su elementarne radne procedure kompjutorskoga doba.

Tijelo, autoreferencijalne strategije, Corpus / Preokupacije Gorana Škofića u novoj seriji video radova nadovezuju se na višestruko izlagani Corpus. No ne samo u korpusu, već puno ranije, još od prvih radova, Škofić je nagovijestio ono što je postalo predmetom interesa i u njegovim recentnim umjetničkim traženjima, video radovima i fotografijama, realiziranim posljednjih godina. Dok su društveni imperativi u Corpusu bili uzrokom multiplikacije tijela koje, , treba rušiti granice ne bi li postiglo željeni cilj, središnji interes novih radova ostaju autoreferencijalne strategije, uz ludičke elemente, te prepoznatljive doze humora i ironije.

"Tijelo je videomanipulirano u radu, kao što su naša tijela u svakodnevnom životu podvrgnuta društvenoj kontroli...", tvrdi Goran, te nastavlja "U radu se koristim vlastitim tijelom kao instrumentom, kanalom u komunikaciji za interpretaciju raznih situacija, no, situacije u radovima nisu samo moje privatne situacije. Radi se o "društvenom tijelu" što potenciram smještajući ga u "uobičajene prostore" i angažirajući ga "svakodnevnim poslovima".

Nizovi repetitivnih radnji odvijaju se unutar jednostavne geometrije kadra. Audiovizualni zapis potencira repetitivnost radnje, mijenja karakter zvuka. Zvuk kojim se manipulira, kompjutorskom distorzijom dobiva sintetičke kvalitete, poput scratchinga, te postaje iritantan. Tijelo postaje ubrzano i multiplicirano, prikazano je kao konstantno vibriranje stroja. Prizoru/slici koja vibrira i nemiru tijela pokret je virtualno nadomješten, oživljen medijsko-tehničkim manipuliranjem, a očituje se u laganim trzajima, skokovima, preskakivanjima i lomovima, te predstavlja rezultat medijalnog manipuliranja u kojemu se raspoznaje njegov artificijalni i konstruirani karakter. Mogućnosti digitalne tehnologije i postprodukcije slike, jednostavnu radnju čine mehaničkom i artificijelnom. Lomovi slike i jezik prepariranog pokreta uz skokove, prekide i trzaje u montaži, označavaju lomove društvenog tijela, naglašavajući besmisao kao egzistencijalno utemeljenu kategoriju.

U novim radovima Škofić se koristi sasvim drugačijim outfitom. Dok je u Corpusu odjeća predstavljala svakodnevni casual stil, ovoga se puta mladi autor odlučio za građansku ozbiljnost sivog odijela tehnokrata.

Bespredmetni prostor / Za razliku od prepoznatljivih i svakidašnjih prizora, prostora i ambijenata prisutnih u Corpusu, sada se radi o sasvim drugačijem oblikovanju prostora i drugačijem odnosu prema stvarnosti. U novoj su seriji radova dokinute naznake predmetnog svijeta. Prostor realnosti koji prepoznajemo je nestao. Situacije više nisu sugerirane predmetima i prostornim kontekstom, već isključivo pokretom i gestom. Škofić donosi sasvim drugačiji poredak i drugačije iskustvo. Svijet kojega prikazuje lišen je koordinata realnosti koje predstavljaju prepoznatljivi ambijenti (livada, teretana, kazalište, ulica, plaža...), iz prethodnih radova. Ne predstavlja konkretno mjesto, već bijelu plohu kao pozadinu, neutralan bijeli prostor bez granica, kao , white cube. Prostor se daje tek naslutiti. To je svijet decentriranog subjekta, drsko jednostavan i jasan, čistih linija, minimalističkog izraza.

Ljudski lik, umjetnik sam, prikazan je kao znak na bespredmetnoj bijeloj plohi, smješten bez uporišta u tlu, u okviru pravokutnog izreza kadra na apstraktnom polju svijeta slike. Gubitak "središta", gubitak je uporišta - optičkog, moralnog, simboličkog ili fizičkog, materijalnog, manifestira se kao simbolički gubitak tla pod nogama. Razorena je iluzija dubine, linearnost koja jamči stabilnost i integritet slike i subjekta, te kakvu zahtijeva priča, naglašavajući plošnost i fragmentarnost, čime detalj, fragment dobiva značajke simbola ili znaka. Kao posljedica krize reprezentacije, reorganizacija osjećaja vremena i prostora, uz manipuliranje ili multipliciranje, ukazala je na poziciju decentriranog subjekta, kao i na fragmentarni karakter njegova identiteta.

NAGRADA  |   NATJEČAJ  |   UMJETNICI  |   ŽIRI  |   IZLOŽBE  |   TEKSTOVI  |   PARTNERI  |   YVAA  |   IZVORI  |          ©  2007.  powered by  
visit SCCA web pages
•  IMPRESSUM & PRAVILA KORIŠTENJA  •  KONTAKT  •  W3C CSS  •  W3C XHTML 1.0  •  DESIGN  •