ARHIVA
2017 2016 2015 2014 2013 2012 2011 2010 2009 2008 2007 2006 2005 2004 2003 2002
  |   2017  |   POČETNA  |   EN
Press / izbor

Vizualna kultura
Odabir finalista jasno je i opširno obrazložen, za razliku od, uobičajenih u nas, tajanstvenih i undercover selekcija


Sklisko tlo umjetnosti

Nagrada Radoslav Putar

Institut za suvremenu umjetnost u Zagrebu u suradnji s The Foundation for a Civil Society i Trust for Mutual Understanding iz New Yorka te slovačkim SCCA ove je godine otvorio natječaj za godišnju nacionalnu Nagradu Radoslav Putar za "profesionalne i amaterske" (upitna formulacija, ako je kriterij profesionalnosti sposobnost preživljavanja vlastitim radom u struci) likovne umjetnike do 35 godina starosti, za kvalitetu i inovativnost umjetničkih djela nastalih u tradicionalnim i tzv. novim medijima tijekom 2001. i 2002. godine. Nagrada umjetniku sastoji se od sedmotjednog boravka u Headlands Center for the Arts u Sausalitu u Kaliforniji, i potom New Yorku u organizaciji Zaklade za civilno društvo (koja je već nešto slično organizirala u Češkoj i Slovačkoj), te samostalne izložbe u Galeriji Miroslav Kraljević u Zagrebu u travnju 2003. godine.

Utemeljena nagrada nosi ime uglednog povjesničara umjetnosti, kritičara, kustosa i teoretičara Novih tendencija Radoslava Putara, koji je bitno usmjerio hrvatsku kulturnu scenu prema suvremenom likovnom jeziku, "čime se želi istaknuti povezanost suvremene tradicije i sadašnjeg trenutka u kreativnom stvaralaštvu i kulturi", stoji u obrazloženju Nagrade. Dodaje se i da je Putar promicao ideje demokracije i zagovarao dijalog, snošljivost, slobodu izražavanja i otvorenost prema drugim kulturama. U Putarovu djelu
Prokleta avlija kritike iz 1960. nalazimo misli još uvijek zlokobno aktualne: ".zlo nastaje. kad se pobrkaju umjetnički i materijalni kriteriji; kad netko ukrade plašt službenog mišljenja., stane na kakav podij i estetske kategorije slijepi s moralnima i - demontira neki broj glava!"

Finalisti

Stručni odbor Nagrade, u sastavu Jasna Galjer, Ljiljana Kolešnik, Igor Španjol, Slaven Tolj i Janka Vukmir, odabrao je među prispjelim prijavama četiri finalista (rođeni između 1968. i 1970. godine pripadaju istoj generaciji javnosti dobro poznatih umjetnika), koji su se predstavili novim radovima na zajedničkoj izložbi u zdravom laissez faire duhu (popratna brošura naslovljena je s finale 2002!) u rujnu u Gliptoteci HAZU.

Video instalaciju Arka potpisuje Marijan Crtalić, izabran jer "u svojem radu na izravan i provokativan način propituje vlastiti identitet u različitim situacijama i uvjetima, u svim dostupnim likovnim medijima". Paulina Jazvić izlaže Pinky room, posljednju u nizu instalacija kojima "dominira skupljački element", sastavljenim od različitih materijala, nađenih i napravljenih predmeta. "Predmeti iz svakodnevice autorskom intervencijom prebačeni su u domenu umjetnosti, stvarajući novu atmosferu jakog kolorističkog naboja i poprimajući novi smisao suprotan stereotipima". U obrazloženju odabira Ines Krasić (predstavljene s Tomorrow Superstar, instalacijom s performansom potaknutom ljetnim migracijama) među finaliste Nagrade, navodi se da su njezini radovi temeljeni na iskustvima novih generacija čiji su životi povezani s novim tehnologijama i medijima komuniciranja.

Nagrada je dodijeljena četvrtoj finalistici Tanji Dabo zbog "dosljednosti koncepcije, promišljanja umjetničkog procesa, propitivanja statusa djela i analize institucionalnog okvira" u svom radu pod nazivom Čistoća - dokumentaciji akcije izvedene ljetos u Narodom muzeju u Zadru u sklopu projekta Zadar uživo/Intermuros.


Laštenjem do visokog sjaja

Umjetnica je izvela akciju laštenja poda Muzeja, a integralni dio rada je preseljenje vozila i opreme, kao i djelatnika gradskog komunalnog poduzeća Čistoća u muzejski prostor. Tanja je svaki dan otključavala vrata Muzeja, ispraćala i dočekivala radnike koji na svoj svakodnevni posao čišćenja grada kreću iz Muzeja, umjesto iz svojih dosadašnjih spremišta u gradskim zidinama (u kojima se tada odvija dio programa Zadra uživo, a zbog čega ih je Čistoća pristala privremeno isprazniti).

Preseljenjem u novi prostor, njihova oprema i dolasci i odlasci na posao postaju umjetničina pokretna instalacija. Tih pet dana dok Muzej ugošćava Čistoću, radnici za vrijeme svog rada na održavanju grada na radnim odijelima nose amblem sa znakom i nazivom Muzeja. Time oni postaju djelatnici Muzeja, a Muzej svoju djelatnost proširuje na - doslovno - cijeli grad Zadar, koji zapravo i jest grad-muzej - što je vizualno potkrijepljeno outdoor postavom plakata sa skupnom fotografijom zaposlenika Narodnog muzeja i poduzeća Čistoća, u privremenom odnosu poslovnih kolega (iako inače obavljaju društveno različito vrednovan posao).

Prije preseljenja Čistoće u Muzej i po odlasku čistača, Tanja bi ulaštila pod Muzeja. Umjetničinim riječima "preseljenje ČISTOĆE u gradski MUZEJ samo je, zapravo, dovršenje procesa, potpuno zaokruživanje ili potpuni obrat, onoga što je započelo privremenim iseljenjem ČISTOĆE iz većeg dijela njihovih spremišnih prostorija, za potrebe jednog ART projekta. Poticaj za razmišljanje o ovoj ideji bila je informacija kako je s konzervatorskog stajališta pozitivno da se u tim povijesno i kulturno vrijednim prostorima u gradskim zidinama nalazi ČISTOĆA jer oni ne devastiraju prostor nego ga ostavljaju onakvim kakav izvorno jest. No, njihovo je mjesto sada zauzeo ART, koji također ne devastira prostor i ostavlja ga onakvim kakav jest izvorno, u potrazi za alternativnim izložbenim prostorom. Logičan nastavak tih pomaka bio je da se ČISTOĆA preseli u službeni prostor namijenjen kulturi kojeg, opet iz potrebe za alternativnim prostorom - ART nije zauzeo..."


Osobno iskustvo

Čistoća dotiče još jednu temu: u doba "nezanimljivosti" taktičkih medija, umjetnika koji u svoje radove uključuju vlastitu interpretaciju rada, ili umjetnosti kao "izrade ideje" (prema Kožariću), postoji li još potreba za likovnim teoretičarima? I postoji li uopće objektivni realitet te prava i kriva čitanja umjetnosti?

Dokumentacija zadarske akcije je u Gliptoteci prezentirana "s pomakom za jedan medij", odnosno prevedena je u drugi medij, tako je video zapis laštenja poda Muzeja isprekidan crno-bijelim still fotografijama čistača koji dolaze i odlaze iz Muzeja, nadopunjenim dnevničkim tekstom koji svjedoči o dugom trajanju, kontinuiranom ponavljanju uvijek istih radnji. Audio dimenzija snimke autoričin je glas koji objašnjava o čemu se tu zapravo radi, navodi činjenice koje određuju značenje rada i stavljaju ga u kontekst te "otklanja mogućnosti nesporazuma i nagađanja" (uostalom, dokumentacija nema smisla bez analize). Interpretacija rada, ponuđena od samog autora, postaje sastavnim dijelom rada te funkcionira kao svojevrsna umjetnikova brana pred ispraznim teoretiziranjima teoretičara.

Tanja Dabo u svojim akcijama laštenja polazi od osobnog iskustva - kad je bila mala pomagala je mami u subotnjim pospremanjima koja su redovito završavala laštenjem poda. U radu Najranija sjećanja iz 2000. lašti obuću svojih ukućana i fotogenične Doc Martinsice svoga dečka, na before/after zoran način dokazivanja učinkovitosti nekog sredstva/postupka, preuzet iz područja marketinga. Tanjina simulacija rutinskog i podcijenjenog manualnog rada domaćica svojevrsna je "diskretna feministička kritika". Naime, laštenje, prema stereotipu ženski posao, zahtijeva fizički napor, a posljedica tog rada je nevidljiva, besmislena i bespotrebna - nakon njega ostaje samo običan sjaj, a ponekad i opasno sklizak pod.

Prvu akciju laštenja (kao svojevrsna kritika ideologije vidljivog) poda izložbenog prostora Tanja izvodi 1998. na Zagrebačkom Salonu mladih (160 kvadratnih metara poda, što je konkretna dimenzija "fenomena" galerije), objašnjavajući je potrebom za smanjenjem distance institucija-umjetnik. Netko bi je mogao iščitati kao ironičnu vizualizaciju potrebe institucija za podvrgavanjem i posluhom s obzirom na to da umjetnica tijekom laštenja kleči. Umjetnica nastavlja s devet polusatnih laštenja (55 kvadratnih metara) poda Galerije Miroslav Kraljević neposredno pred otvorenja izložbi iz programa Galerije i bez prisutnosti publike.


Safari za zapadnjačke kustose

Vrlo zanimljiv "igrokaz" Laštenje Galerije Miroslav Kraljević 2001 Tanja izvodi u sklopu Projekta: Broadcasting (Superflex predstavlja., net.kulturni klub [mama], Zagreb), u kojem biva konstruirana "lažna stvarnost" Galerije - koju utjelovljuje njen voditelj Branko Franceschi, i koji stoga s pozicije institucije (feministice bi prokomentirale "i muškarca"), ne radeći ništa, štoviše ležeći, daje upute umjetnici koje dijelove poda još jednom treba proći krpom.

Što znači nacionalna nagrada - počiva li na identitetu umjetnika kao sociokulturnom konstruktu? Postaje li dobitnik nacionalne nagrade poželjan, "državni umjetnik"? Teško, kako kaže M. Jergović, "državni umjetnik više mora biti očaran carem, nego što je car očaran njime". Svakako, utemeljenje Nagrade Radoslav Putar hvale je vrijedno na našim prostorima, tim više što nagrada nije simbolična i deklarativna, nego donosi konkretni boljitak, "simbolički kapital" umjetniku. Također, odabir finalista jasno je i opširno obrazložen, za razliku od, uobičajenih u nas, tajanstvenih i undercover selekcija. Ne smeta ni mogućnost da, s obzirom na to da je utemeljena kao jedna u nizu sličnih na prostoru Istočne (nekoć u političkom smislu, danas prema podjeli na "tvrdu jezgru i periferiju") Europe i potkrijepljena američkim dolarima, može značiti prostor za, riječima Miroslawa Balke, "safari za zapadnjačke kustose". (Silva Kalčić)

Zarez, 10. 10. 2002., br. 89.

NAGRADA  |   NATJEČAJ  |   UMJETNICI  |   ŽIRI  |   IZLOŽBE  |   TEKSTOVI  |   PARTNERI  |   YVAA  |   IZVORI  |          ©  2007.  powered by  
visit SCCA web pages
•  IMPRESSUM & PRAVILA KORIŠTENJA  •  KONTAKT  •  W3C CSS  •  W3C XHTML 1.0  •  DESIGN  •