ARHIVA
2017 2016 2015 2014 2013 2012 2011 2010 2009 2008 2007 2006 2005 2004 2003 2002
  |   2017  |   POČETNA  |   EN
Prokleta avlija kritike

Od vremena do vremena u ovoj se našoj mlakoj kulturnoj atmosferi diže povika na kritiku, ili točnije: na kritičare. Sigurno je to za nemali dio čitatelja osobita poslastica: famozne autoritete kritičara vidjeti u kiši kamenja: svakako je osobito zadovoljstvo mnogima kad ugledaju svoje suce i arbitre na optuženičkoj klupi - jadne i bespomoćne. Svak se tom prilikom osjeća pozvan da urbi et orbi objavi prve spasonosne formule i recepte za onu i onakvu kritiku kakva bi morala biti, a nigdje ni za lijek je nema. Poneko dijeli i kakav mudri i očinski savjet. Blago i pomirljivo. Drugi put, sabere se cijeli skup žrtava kritike i gromoglsano na nju baci konačnu, neopozivu i smrtonosnu anatemu. Tako je to bilo jednom (no ne jedini put!), kad je valjalo "jedan dio naše likovne kritike" smrviti u prah i pepeo, pa bila pritom upotrebljena i kakva birokratkska operacija. Desilo se to upravo onda, kad je u jednoj skromnoj prilici taj "dio naše likovne kritike" pokušao angažirati i na onom terenu kulturno-političkog rada koji se nalzi izvan uobičajenih okvira manifestiranja stručnog stava i izražavnja individulanog pisanog kritičkog izraza. Opasnost su smjesta uočili upravo oni, čije pozicije počivaju na nekim kulturnim fikcijama i mrtvoj inerciji tradicije, tj. čije se "kvalitete" u svojoj društvenoj sredini promeću kao moneta bez zlatne podloge.

Tako je ekskomunikacija zvučno formulirana, napisana i lansirana. A potpisali su je, osim stvarno zaintersiranih, i oni koji su to učinili iz - straha. Pred čim? Pred veličinom inicijatora anateme. No, i to je prošlo.

Bilo bi malodušno zvoniti na uzbunu u takvim slučajevima i povesti na juriš neke stare vjetrenjače. Upravo bi se u njihovim drvenim krilima moglo polomiti koplje kakvog ambicioznog Don Quijota. A s druge strane, ne postoji ni akutna potreba da kritičari i kritikanti međusaobno ažurnije vode knjigovodstvo vlastitih obračuna. Za svakoga je dovoljno mjesta. I za onog, koji na pozicijama devetnaestog stoljeća i sa školničkim recepturama o besmrtnom tonskom slikarstvu kroji svoju pravdu na - nervima modernista. Ima mjesta i za superelastične kriterije, koji vlasnici jednom "načelno" plediranju za apstrakciju, a drugom prilikom, okom ne trepnuvši, genijalnom proglašavaju najsuhoparniju, besperspektivnu produkciju patvorenih spomenika. Još se može naći mjesta i za onu kritiku koja je već posve izgubila kontakt s aktualnim zbivanjima na terenu izbirljivo aplaudirajući prijateljima i znancima - postoji jedino sa svrhom održavanja nečije ili vlastite iluzorne prisutnosti.

Veće zlo nastaje tek onda, kad se pobrkaju umjetnički i materijalni kriteriji; kad netko ukrade plašt "službenog" mišljenja (de mortius.), stane na kakav podij i estetske kategorije slijepi s moralnima i - demontira neki broj glava. Veliko i opasno društveno zlo ne nastaje ni onda kad neki "veliki" umjetnik telefonom naređuje namjerno obezglavljenoj muzejskoj ustanovi da odmah, još istog jutra, otkupi ta i ta njegova izložena "djela" i istog dana isplati. Maligni je slučaj tek onda kad postane moguće da se takvi zahvati uobičaje i postane nemoguće da javnost kontrolira promet nematerijalnih vrednota likovnih djela. Diktature na kulturanom planu odumiru. O tom nema sumnje. Bili bismo slijepi ipak, kad ne bismo vidjeli da ponekom još uspjeva održati svoju malu kneževinu uređenu na principu feuda. Ne možemo zatvoriti oči pred činjenicom da najkonvencionalnije formalne etikete još uvijek garantiraju egzistenciju totalno sterilnih ili šupljih kulturnih fanotma. Ali, ni tu spektakularni napadi ni herojski juriši pojedinaca ne mogu značiti gotovo ništa. - Cjelokupni, organski i postepeni frontalni razvitak i logična kodifikacija realnih odnosa na području društvenog prometanja kulturnih dobara, a prije svega porast stvaralačkog kapaciteta industrije, najviše će doprinjeti sređivanju prilika. Napose na likovnom planu.

A do toga će vremena kritika još neko vrijeme vegetirati. Onakva kakvu nam je predala tradicija. Urednici će upućivati redovite recenzente svojih listova: ovoga ćeš lupnuti, a ovoga, e, ovoga, moraš pohvaliti. - Još će, valjda, poduže vrijeme neki "umjetnik" kritičaru šakom poprijetiti ne bude li mu se svidjelo što je ovaj o njemu napisao. Oni, manji, bogi, bez "jakih" veza pokušat će se oduprijeti pravu kritičara, da ne bude naivan i sladak - intrigom, opadanjem i farizejskim lamnetcijama o uvredi nanesenoj oštricom pera. Još će neko vrijeme zvoniti telefoni intervencija trulih bauka.

Primitivna, no lukava primjena demagoškog tumačenja o društvenoj ulozi kritike - kao posrednika između kreatora i "publike", još ćemo neko vrijeme prikrivati potrebu za propagandom privatnih interesa. Još ćemo neko vrijeme slušati pouke o neophodnoj "objektivnosti" kritičara i o njihovoj ulozi "nepristrasnog" ocjenjivača.

U stvari, što je posrijedi? Ostaci socijalnih odnosa na području kulture, koje smo ostatke baštinili, još nisu likvidirani. Vrijeme ih je doduše, pregazilo, ali elementi kritičnog prijelaza još traju, neki ih stvarni zakoni kolektivne psihologije, a i drugi razlozi, još podržavaju. Još je u prometu, iako prilično fiktivna, materijalna prometna vrijednost štafelajne slike. Prisutnosti u galerijama još nose obilježje moralnog monumenta. Inventari muzeja nisu se riješili karaktera riznice u kojoj se čuvaju blaga i čuda statičke kapitalne vrijednosti. Odnosi između produkcije likovnih radnika i konzumenta tj. ustanova u vidu otkupne komisije, klasična su vrsta iluzije o nečemu čega više nema, a podržavaju ga u stanju životarenja - uz ostalo - i naše navike, pa onda rađa lanac novih iluzija o vrijednostima.

Prekinemo li ovdje daljnje nabrajanje najbolnijih slabosti i njihovih izvora, obratimo se još jednom, na kraju, ukletoj kritici.

Na prijelazu u novo sadašnje doba i na raskrižju kulturnih puteva našla se i likovna kritika na bijesnoj vjetrometini koju jedva tko može podnijeti. S jedne su strane gomile zastarjelih shvaćanja o njezinoj ulozi i značenju, a s druge strane su produkcijski i prometni odnosi, kojih orijentacija nije više realna. Zato se od kritike, tj. od kritičara, najčešće traži i očekuje - dakako uzalud - nemoguće. Kad se raščiste okviri novih zadataka likovne kritike i kad ona stekne tehničke mogućnosti da ostvari svoju aktualniju orijentaciju i potrebni dio svoje pažnje prenese s duhovno funkcionalnog stvaralaštva i na ono stvaranje koje rađa likovnu kritiku materijalne produkcije, to jest na industrijski serijski oblik, kad se individualna likovna ostvarenja budu uključila u sistem dinamičnijeg društvenog prometanja i korištenja i tako nađu realno mjesto u životu vlastite sredine, a prestanu živjeti od kamata kapitala svoje statičke vrijednosti: kad ne bude principjelne razlike između zatočenika svete "čiste" umjetnosti i priprostih radnika na području "primijenjene" umjetnosti, kad "čisti" umjetnici svoje slike i skulpture više neće morati (ili - moći) primjenjivati u svrhu postizavanja otužnemilsoti otkupnih komisija (tako će se i bračni drugovi u komisijama osloboditi neugodne dužnosti da otkupljuju djela vlastitih žena), a "primijenjeni" umjetnici neće više morati stvarati projekte za nagradu, koja je čisti profit jedino u onom slučaju kad je rad - kič. Onda, da! Onda kritika sigurno neće više biti tako tako teški kamen smutnje ni u čijem dvorištu, ni trn ni u čijem oku. Jer će se izgubiti njezina nestvarna uloga suca, advokata i krvnika, koju joj tako uporno pripisuju pojednici, a upravo ti su u dobrim vezama sa sucima, sami su vrlo okretni advokati ili - zatreba li - vlastitom kolegi: vješti krvnici.

O raju nikako, dakako, ne treba sanjati niti ga možemo očekivati. Ali, opći će prosjek likovne krtike moći porasti tek onda kad se bude ostvarilo sigurnije mjesto kritičara u društvenoj sredini. Nije tome potreban nikakav ukaz. Dogodit će se samo kad tema kritke ponovno bude funkcionalno uklopljena u cjelinu kruga aktualnih društveno-kulturnih interesa.


Prokleta avlija kritike. "Telegram", Zagreb, 19.8.1960., str. 3.
Preneseno iz: "Radoslav Putar, likovne kritike, studije i zapisi 1950-1960.", priredila Ljiljana Kolešnik, Institut za povijest umjetnosti, Zagreb, 1998.

Objavljeno u časopisu "Radionica", br. 2, srpanj 2002., Institut za suvremenu umjetnost, Zagreb
ISSN 1333-5340

NAGRADA  |   NATJEČAJ  |   UMJETNICI  |   ŽIRI  |   IZLOŽBE  |   TEKSTOVI  |   PARTNERI  |   YVAA  |   IZVORI  |          ©  2007.  powered by  
visit SCCA web pages
•  IMPRESSUM & PRAVILA KORIŠTENJA  •  KONTAKT  •  W3C CSS  •  W3C XHTML 1.0  •  DESIGN  •